Zelena revolucija
Zelena revolucija odnosi se na razdoblje istraživačkih inicijativa i prijenosa tehnologija između 1930-ih i 1960-ih koje su značajno povećale stopu svjetske poljoprivredne proizvodnje, osobito u razvijenom svijetu, a čiji se učinak počeo osjećati od 1960-ih nadalje.[2] Inicijativu je vodio Norman Borlaug, "otac zelene revolucije", kojemu mnogu pripisuju da je time spasio milijardu ljudi od izgladnjivanja,[3] te je za svoje zasluge dobio Nobelovu nagradu za mir 1970. Borlaug je razvio varijante izdašnih žitarica, ekspanziju infrastrukture navodnjavanja, modernizaciju tehnika rukovođenja, distribuciju hibridnih sjemenki, sintetičkih gnojiva i pesticida za farmere. Komisija je ovako objasnila dodjelu Nobelove nagrade Borlaugu:
Ovaj program, zajednički poduhvat meksičke vlade i fondacije Rockefeller, je uključivao naučna istraživanja u genetici, uzgoj biljaka, patologiju, entomologiju, agronomiju i tehnologiju žitarica kao i nauku o tlu. Za dvadest godina, bio je spektakularno uspješan u pronalaženja pšenice koja je izdašna, ima kratku slamku te je otporna na bolesti. Njegov naučni cilj je ubrzo poprimio praktičnu i humanitarnu dimenziju: odlukom da se nove žitarice rasprostranjeno uzgajaju uspio je nahraniti gladne ljude diljem svijeta - te je time dobio, kako sam navodi, "privremeni uspjeh u ljudskom ratu protiv gladi i nestašice".[4]
Pojam "zelena revolucija" prvi je put upotrijebio William Gaud, ravnatelj USAID-a, koji je primjetio široko usvajanje ovih novih tehnologija.[5]
Svjetsko stanovništvo je do 2016. poraslo za četiri milijarde ljudi od početka zelene revolucije te mnogi smatraju da bi, bez te revolucije, vladali puno teži uvjeti gladi i pothranjenosti u svijetu. Indija je, primjerice, usvajanjem ove tehnike povećala proizvodnju pšenice sa 10 milijuna tona 1960-ih na 73 milijuna tona 2006.[6] Prosječna moderna osoba konzumira 25% više kalorije dnevno od osoba prije zelene revolucije.[7] Između 1950. i 1984., zelena revolucija je povećala svjetsku proizvodnju žitarica za 160%.[8]
Kritičari naglašavaju da je zelena revolucija imala i nedostataka u vidu smanjivanja prehrambene sigurnosti za velik dio stanovništva zbog upotrebe pesticida i preusmjeravanje polja za proizvodnju žitarica za prehranu životinja.[9]