Organizacija islamske saradnje

Još u 19. stoljeću među muslimanima se javila ideja da se ummet organizira sa ciljem ostvarivanja zajedničkih političkih, ekonomskih i socijalnih ciljeva. Nakon kolapsa Osmanskog carstva i halifata nakon 1. svjetskog rata stvorio se vakuum na polju panislamskih institucija. Gubitak u šestodnevnom ratu 1967. godine vođenog između arapskih država i Izraela samo je dao poticaja za uspostavljanje jedne takve organizacije.

25. septembra 1969^[2] veliki broj vođa islamskih zemalja sastao se u Rabatu, u Maroku, zbog slučaja požara u džamiji Al Aqsa u Jerusalemu, koji je 21. augusta te godine podmetnuo australski protestantski ekstremist.

U martu 1970. održana je prva islamska konferencija ministara vanjskih poslova u Džeddi. Organizovan je glavni sekretarijat koji je zadužen za održavanje veza između zemalja članica i koordinaciju njihovih postupaka. U Džeddi je od tada smješteno privremeno sjedište organizacije u iščekivanju "oslobođenja Jerusalema".

Na konferenciji ministara vanjskih poslova u Kairu 5. augusta 1990. prihvaćena je Deklaracija o ljudskim pravima u islamu, što je svojevrsna prilagodba ljudskih prava šerijatskom zakonu.

Ciljevi Organizacije islamske konferencije koji su definisani poveljom napisanom u Džeddi u martu 1972. jesu:^[2]

1. Učvršćivanje islamske solidarnosti između zemalja članica;
2. Ojačavanje saradnje između zemalja članica na privrednim, društvenim, kulturnim, naučnim i drugim važnim poljima i savjetovanje među zemljama članicama unutar međunarodnih organizacija;
3. Raditi na uklanjanju rasne diskriminacije i kolonijalizma u svim oblicima;
4. Podnošenje odgovarajućih mjera kako bi se učvrstio mir i svjetska sigurnost osnovana na pravdi;
5. Usklađivanje postupaka u svrhu očuvanja svetih mjesta, podrška borbi palestinskom narodu i pomoć u ostvarenju njihovih prava i oslobađanju njihove teritorije;
6. Podrška svim muslimanima koji se bore za očuvanje svog dostojanstva, nezavisnosti i nacionalnih zakona;
7. Pravljenje pogodne atmosfere za saradnju i razumijevanje između zemalja članica i drugih zemalja.

Organizacija islamske saradnje trenutno ima 57 država članica (s godinom pristupanja):

Napomene

• 1 - Odgođeno članstvo od 1980. - marta 1989.
• 2 - Odgođeno članstvo od maja 1979. - marta 1984.
• 3 - Od 1990. kao Republika Jemen ujedinjena s DNR Jemen
• 4 - Povučeno članstvo u avgustu 1993.

Sljedeće su države posmatrači u OIK-a (s godinom pristupa):

• Sjeverni Kipar (1979)
• Bosna i Hercegovina (1994)
• Srednjoafrička Republika (1997)
• Tajland (1998)
• Rusija (2005)

• Moroski nacionalni oslobodilački front 1977.
• Parlamentarna unija zemalja članica OIK-a 2000.
• Forum mladih islamske konferencije za dijalog i saradnju 2005.

• Arapska liga 1975.
• Ujedinjeni narodi 1976.
• Pokret nesvrstanih 1977.
• Organizacija afričkog jedinstva 1977.
• Organizacija za privrednu saradnju 1995.

Pokušaji članstva

• Indija koja je druga zemlja na svijetu po broju muslimana (više od 175 miliona) pokušala je dobiti status zemlje posmatračice u OIK-u. Iako su mnoge članice podupirale ovu kandidaturu, Pakistan i druge zemlje su je blokirali. Smatra se da je kandidatura zaustavljena zbog statusa Kašmira, te zbog indijskog otvaranja diplomatskih odnosa s Izraelom 1992. i smanjenja potpore Palestini.
• Filipini su pokušali pridružiti se OIK-u, ali je to odbila muslimanska zajednica u državi. U ovoj većinski katoličkoj državi, muslimani čine oko 5% (4.5 miliona) stanovništva.

Organizacija islamske konferencije se sastoji od slijedećih tijela:

• Islamski samit
• Islamska konferencija ministara vanjskih poslova
• Generalni sekretar
• Stalni sekretarijat
• Podružnice organizacije
• Specijalizovane institucije

Glavni sekretar

Generalni sekretar bira se iz redova državljana država članica u skladu s načelima pravedne geografske zastupljenosti, rotacije i jednake mogućnosti za sve države članice.^[3] Bira se od strane Vijeća ministara vanjskih poslova na period od pet godina s mogućnošću ponovnog izbora na još jedan mandat. Spisak glavnih sekretara OIK-a od njenog osnivanja:

1. Tunku Abdul Rahman (Malezija): 1971–1973.
2. Hassan Touhami (Egipat): 1974–1975.
3. Amadou Karim Gaye (Senegal): 1975–1979.
4. Habib Chatty (Tunis): 1979–1984.
5. Sharifuddin Pirzada (Pakistan): 1985–1988.
6. Hamid Algabid (Niger): 1989–1996.
7. Azeddine Laraki (Maroko): 1997–2000.
8. Abdelouahed Belkeziz (Maroko): 2001–2004.
9. Ekmeleddin İhsanoğlu (Turska): 2004–2014.
10. Iyad bin Amin Madani (Saudijska Arabija): 2014–2016.
11. Yousef Al-Othaimeen (Saudijska Arabija): 2016–

• Službeni sajt Arhivirano 4. 7. 2012. na Wayback Machine (ar) (en) (fr)
• Islamska saradnja – dokumenti i informacije (ar) (en) (fr)