Svjetska banka

Grupacija Svjetske banke se sastoji iz sljedećih organizacija:

• Međunarodna finansijska korporacija (IFC),
• Međunarodno udruženje za razvoj (IDA),
• Multilaterarna agencija za garanciju investicija (MIGA),
• (ICSID)

Međunarodna banka za obnovu i razvoj]] (IBRD) - ovo je prijašnji naziv za grupaciju svjetske banke

Za Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (IBRD) i Međunarodno udruženje za razvoj (IDA) se često koristi naziv Svjetska banka, dok se pod grupacijom Svjetske banke podrazumijevaju sve gore navedene institucije.

Svjetska banka je osnovana na konferenciji u Bretton Woodsu 1944. godine, zajedno sa Međunarodnim monetarnim fondom (MMF). Predsjednik Svjetske banke je tradicionalno Amerikanac.^[3] Svjetska banka i MMF imaju sjedište u Washingtonu, D.C., i blisko sarađuju jedni s drugima.

Iako su mnoge zemlje bile zastupljene na konferenciji u Bretton Woodsu, Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo bile su najmoćnije prisutne i dominirale su pregovorima.^{[4]: 52–54}  Namjera koja stoji iza osnivanja Svjetske banke bila je da se daju privremeni kediti zemljama sa niskim dohotkom koje nisu mogle dobiti kredite komercijalno.^[5] Banka također može davati kredite i zahtevati reforme politike od primalaca.^[5]

1944–1974

U svojim ranim godinama, Banka je počela sporo iz dva razloga: bila je nedovoljno finansirana i bilo je borbe za liderstvo između američkog izvršnog direktora i predsjednika organizacije. Kada je Marshallov plan stupio na snagu 1947. godine, mnoge evropske zemlje počele su primati pomoć iz drugih izvora. Suočena s ovom konkurencijom, Svjetska banka je svoj fokus prebacila na neevropske saveznike. Do 1968. godine, njeni krediti su bili namijenjeni za izgradnju infrastrukturnih radova, kao što su pomorske luke, sistemi autoputeva i elektrana, koji bi generisali dovoljan prihod da omogući zemlji zajmoprimcu da otplati kredit. 1960. formirana je Međunarodna asocijacija za razvoj (za razliku od UN fonda pod nazivom SUNFED), koja je davala povoljne kredite zemljama u razvoju. Prije 1974. godine, krediti Svjetske banke za obnovu i razvoj bili su relativno mali. Njeni zaposlenici su bili svjesni potrebe da se ulije povjerenje u banku. Vladao je fiskalni konzervativizam, a zahtjevi za kredit su morali ispunjavati stroge kriterije.^{[4]: 56–60}

Prva zemlja koja je dobila kredit Svjetske banke bila je Francuska 1947. Tadašnji predsjednik Banke, John McCloy, izabrao je Francusku u odnosu na dva druga kandidata, Poljsku i Čile. Kredit je iznosio 250 miliona dolara, polovinu traženog iznosa, i dolazio je pod strogim uslovima. Francuska je morala pristati na izradu uravnoteženog budžeta i davanje prioriteta otplati duga Svjetskoj banci u odnosu na druge vlade. Osoblje Svjetske banke pažljivo je pratilo korištenje sredstava kako bi osiguralo da francuska vlada ispunjava uslove. Osim toga, prije nego što je kredit odobren, State Department Sjedinjenih Država rekao je francuskoj vladi da će njeni članovi povezani s Komunističkom partijom prvo morati biti uklonjeni. Francuska vlada se povinovala i uklonila vladu komunističke koalicije – takozvanu tročlanu. Nekoliko sati kasnije odobren je kredit Francuskoj.^[6]

1974–1980

Od 1974. do 1980. godine, banka je bila koncentrisana na zadovoljavanje osnovnih potreba ljudi u zemljama u razvoju. Veličina i broj kredita zajmoprimcima su se znatno povećali, kako su se ciljevi kredita proširili sa infrastrukture na socijalne usluge i druge sektore.^[7]

Ove promjene se mogu pripisati Robertu McNamari, kojeg je 1968. godine Lyndon B. Johnson imenovao na mjesto predsjednika.^[4]: 60–63  McNamara je zamolio blagajnika banke Eugenea Rotberga da traži nove izvore kapitala izvan sjevernih banaka koje su bile primarni izvori finansiranja. Rotberg je iskoristio globalno tržište obveznica da poveća kapital koji je na raspolaganju banci.^[8] Jedna od posljedica perioda davanja kredita za smanjenje siromaštva bio je brz porast duga trećeg svijeta. Od 1976. do 1980. godine, dug svijeta u razvoju je rastao po prosječnoj godišnjoj stopi od 20%.^[9][10]

Upravni sud Svjetske banke osnovan je 1980. godine, da odlučuje o sporovima između Grupacije Svjetske banke i njenog osoblja u kojima nije ispoštovana tvrdnja o nepoštivanju ugovora o zapošljavanju ili uslova imenovanja.^[11]

1980–1989

McNamaru je 1980. naslijedio kandidat američkog predsjednika Jimmy Cartera, Alden W. Clausen.^[12][13] Clausen je zamijenio mnoge članove McNamarinog osoblja i postavio drugačiji naglasak na misiju. Njegova odluka iz 1982. da zamijeni glavnog ekonomistu banke, Hollisa B. Cheneryja, sa Anne Krueger bila je primjer ovog novog fokusa. Krueger je bila poznata po svojoj kritici finansiranja razvoja i po tome što je vlade Trećeg svijeta opisala kao "države koje traže rentu".

Tokom 1980-ih, banka je stavljala naglasak na kreditiranje za servisiranje duga trećeg svijeta i politike strukturalnog prilagođavanja osmišljene da pojednostave ekonomije zemalja u razvoju. UNICEF je izvijestio kasnih 1980-ih da su programi strukturnog prilagođavanja Svjetske banke bili odgovorni za „smanjenje nivoa zdravlja, ishrane i obrazovanja za desetine miliona djece u Aziji, Latinskoj Americi i Africi“.^[14]

1989–

Počevši od 1989. godine, kao odgovor na oštre kritike mnogih grupa, banka je počela da uključuje ekološke grupe i nevladine organizacije u svoje kredite kako bi ublažila prošle efekte svoje razvojne politike koja su izazivale kritike.^[4]: 93–97  Takođe je formirala i organizaciju za provedbu, u skladu sa Montrealskim protokolima, da zaustavi oštećenje Zemljine atmosfere zbog oštećenja ozonskog omotača postepenim ukidanjem upotrebe 95% hemikalija koje oštećuju ozonski omotač, sa ciljnim datumom 2015. Od tada, u skladu sa svojim tzv. pod nazivom "Šest strateških tema", banka je sprovela razne dodatne politike za očuvanje životne sredine uz promociju razvoja. Na primjer, 1991. godine banka je objavila da radi zaštite od krčenja šuma, posebno u Amazoniji, neće finansirati nikakve komercijalne sječe ili infrastrukturne projekte koji štete okolišu.

Kako bi promovisala globalna javna dobra, Svjetska banka pokušava da kontroliše zarazne bolesti kao što je malarija, isporučuje vakcine u nekoliko dijelova sveta i udružuje snage s drugim organizacijama. 2000. godine banka je najavila "rat protiv AIDS-a", a 2011. godine se pridružila Partnerstvu za zaustavljanje tuberkuloze.^[15]

Tradicionalno, na osnovu prešutnog dogovora između Sjedinjenih Država i Evrope, predsednik Svetske banke biran je među kandidatima koje su predložile Sjedinjene Američke Države. Ovo je značajno jer Svjetska banka nastoji da spremnije daje kredite zemljama koje su prijateljske sa Sjedinjenim Državama, ne zbog direktnog uticaja SAD-a, već zbog zaposlenih u Svjetskoj banci.^[16] 2012. godine po prvi put su nominovana dva državljana koji nisu iz SAD.

Dana 23. 3. 2012. godine, američki predsjednik Barack Obama najavio je da će Sjedinjene Države predložiti Jim Yong Kim za sljedećeg predsjednika banke.^[17] Jim Yong Kim je izabran 27. 4. 2012. i ponovo je izabran na drugi petogodišnji mandat 2017. On je najavio da će podnijeti ostavku 1. februara 2019. godine.^[18] Na privremenoj osnovi ga je zamijenila sada bivša izvršna direktorica Svjetske banke Kristalina Georgieva, a zatim David Malpass 9. 4. 2019.

Predsjednik banke je predsjednik cijele Grupacije Svjetske banke. Odgovoran je za predsjedavanje sastancima odbora direktora i za cjelokupno upravljanje bankom. Tradicionalno, predsjednik banke je uvijek bio državljanin SAD-a kojeg su nominirale Sjedinjene Države, najveći dioničar banke (upravni direktor Međunarodnog monetarnog fonda je oduvijek bio Evropljanin). Kandidat podliježe potvrdi odbora izvršnih direktora da služi petogodišnji mandat s mogućnošću obnavljanja. Dok je većina predsjednika Svjetske banke imala bankarsko iskustvo, neki nemaju.^[19][20]

Potpredsjednici banke su njeni glavni menadžeri, zaduženi za regije, sektore, mreže i funkcije. Postoje dva izvršna potpredsjednika, tri viša potpredsjednika i 24 potpredsjednika.^[21]

Upravni odbor se sastoji od predsjednika Grupacije Svjetske banke i 25 izvršnih direktora. Predsjednik je predsjedavajući i obično nema pravo glasa osim kada je neodlučeno po broju glasova. Izvršni direktori kao pojedinci ne mogu vršiti nikakva ovlaštenja, obavezu ili predstavljanje banke osim ako kada ih odbori izričito ovlaste za to. Od 1. novembra 2010, broj izvršnih direktora je povećan za jednog, na 25.^[22]

Predsjednici

Presidents of the World Bank

Ime	Datum	Državljanstvo
Eugene Meyer	1946–1946	Sjedinjene Američke Države
John J. McCloy	1947–1949	Sjedinjene Američke Države
Eugene R. Black, Sr.	1949–1963	Sjedinjene Američke Države
George Woods	1963–1968	Sjedinjene Američke Države
Robert McNamara	1968–1981	Sjedinjene Američke Države
Alden W. Clausen	1981–1986	Sjedinjene Američke Države
Barber Conable	1986–1991	Sjedinjene Američke Države
Lewis T. Preston	1991–1995	Sjedinjene Američke Države
James Wolfensohn	1995–2005	Sjedinjene Američke Države i Australija
Paul Wolfowitz	2005–2007	Sjedinjene Američke Države
Robert Zoellick	2007–2012	Sjedinjene Američke Države
Jim Yong Kim	2012–2019	Sjedinjene Američke Države
Kristalina Georgieva (v. d.)	2019	Bugarska
David Malpass	2019–2023	Sjedinjene Američke Države
Ajay Banga	2023–present	Sjedinjene Američke Države

Glavni ekonomisti

Glavni ekonomisti Svjetske banke^[23]

Ime	Datum	Državljanstvo
Hollis B. Chenery	1972–1982	Sjedinjene Američke Države
Anne Osborn Krueger	1982–1986	Sjedinjene Američke Države
Stanley Fischer	1988–1990	Sjedinjene Američke Države i Izrael
Lawrence Summers	1991–1993	Sjedinjene Američke Države
Michael Bruno	1993–1996	Izrael
Joseph E. Stiglitz	1997–2000	Sjedinjene Američke Države
Nicholas Stern	2000–2003	Ujedinjeno Kraljevstvo
François Bourguignon	2003–2007	Francuska
Justin Yifu Lin	2008–2012	Kina
Kaushik Basu	2012–2016	Indija
Paul Romer	2016–2018	Sjedinjene Američke Države
Shanta Devarajan (v. d.)	2018–2018	Sjedinjene Američke Države
Penny Goldberg[24][25][26]	2018–2020	Sjedinjene Američke Države
Aart Kraay (v. d.)[27][28]	2020–2020
Carmen Reinhart	2020–2022	Sjedinjene Američke Države
Indermit Gill	2022–danas	Indija

• Bretton Woods
• Međunarodni monetarni fond

• Ascher, W. "New development approaches and the adaptability of international agencies: the case of the World Bank" International Organization 1983. 37, 415–439.
• Bazbauers, Adrian Robert. The World Bank and Transferring Development (Springer, 2018).
• Bergsen, H., Lunde, L., Dinosaurs or Dynamos? The United Nations and the World Bank at the Turn of the Century. (Earthscan, London, 1999).
• Bilbert, C., and C. Vines, eds. The World Bank: Structures and Policies (Cambridge UP, 2000)
• Brown, Michael Barratt. Africa's choices: after thirty years of the World Bank (Routledge, 2019).
• Davis, Gloria. A history of the social development network in The World Bank, 1973-2003 (The World Bank, 2004).
• Heldt, Eugénia C., and Henning Schmidtke. "Explaining coherence in international regime complexes: How the World Bank shapes the field of multilateral development finance." Review of International Political Economy (2019): 1–27. online
• Heyneman, Stephen P. "The history and problems in the making of education policy at the World Bank, 1960–2000." International Journal of Educational Development 23 (2003) 315–337
• Hurni, Bettina S. The Lending Policy Of The World Bank In The 1970s (1980)
• Mason, Edward S., and Robert E. Asher. The world bank since Bretton Woods (Brookings Institution Press, 2010).
• Pereira, João Márcio Mendes. "The World Bank as a political, intellectual, and financial actor (1944-1994)." Relaciones Internacionales 26.52 (2017): online in English
• Pereira, João Márcio Mendes. "Assaulting Poverty: Politics and Economic Doctrine in the History of the World Bank (1944-2014)." Revista De História 174 (2016): 235–265. online
• Polak, Jacques J., and James M. Boughton. "The World Bank and the International Monetary Fund: A Changing Relationship." in Economic Theory and Financial Policy (Routledge, 2016) pp. 92–146.
• Salda, Anne C. M., ed. Historical dictionary of the World Bank (1997)
• Weaver, Catherine. 2008. Hypocrisy Trap: The World Bank and the Poverty of Reform. Princeton University Press.
• Woods, Ngaire. The globalizers: the IMF, the World Bank, and their borrowers (Cornell UP, 2014).
• World Bank. A Guide to the World Bank (2nd ed. 2007) online Arhivirano 13. 10. 2015. na Wayback Machine