Čola Carstvo

Dinastija Čola (tamilski: சோழர் /ˈt͡ʃoːɻə/) bila je dinastija tamilskih vladara iz južne Indije, koja se smatra jednom od najdugovječnijih u historiji. Neka od tumačenja njen početak povezuju s natpisima koje je još u 3. vijeku pne. ostavio Asoka, vladar Maurijskog Carstva; kraj dinastije, koja je vladala različitim teritorijima, se smješta u 13. vijek.

சோழ நாடு
Čola Carstvo
300-ih pne–1279 ?
Položaj Čola Carstva
Položaj Čola Carstva
Čola Carstvo na vrhuncu moći (cca. 1050)
Glavni gradNije naveden
Jezik/citamilski
Religijahinduizam
VlastMonarhija
Kralj
 - 848–871Vijayalaya Chola
 - 1246–1279Rajendra Chola III
Historijska eraSrednji vijek
 - Uspostava
 - Uspon srednjovjekovnih Čola848
 - Prestanak
Danas dio Indija
 Šri Lanka
 Bangladeš
 Malezija
 Indonezija
 Singapur
 Maldivi

Središte Čola je bila plodna dolina rijeke Kaveri; status velesile su uživali od druge polovice 9. do početka 13. vijeka.[1] Pod njihovom vlašću je skoro dva vijeka bila ujedinjeno područje južno od Tungabhadre.[2] Dinastija je pod Radžaradžom Čolom I i njegovim sinom Radžendrom Čolom I stekla status vojne, ekonomske i kulturne sile ne samo na prostoru Južne nego i Jugoistočne Azije.[3] Radžendra Čola je status velikog vladara stekao vojnim pohodima na sjever, koji su doprli sve do Gangesa, kao i uništenjem dotadašnje pomorske sile Srivijaya, te brojnim izaslanstvima koje je slao na kineski dvor.[4]

Od oko 1010 do 1200. teritorija Čola se pružala od Maldiva na jugu pa sve do rijeke Godavari u današnjoj državi Andhra Pradesh.[5] Rajaraja Chola je osim cijele Južne Indije, osvojio dijelove današnje Šri Lanke te osvojio Maldive.[3] Rajendra Chola je, pak, prilikom pohoda na Ganges uspio porauti Mahipalu, vladara Pala Carstva. Također je uspješno napao države Malajskog arhipelaga.[6][7] Dinastija Čola je počelka slabiti s usponom dinastije Pandija početkom 13. vijeka, koja je konačno dovela do njenog završetka.[8][9][10]

Čola vladari su, s druge strane, ostali upamćeni po pokroviteljstvu nad tamilskom književnošću te gradnjom brojnih hramova.[3] Bili su poznati i po tome što su hramove koristili i za ekonomske aktivnosti,[11][12] kao i specifičnom obliku državne uprave.

Izvori

Literatura

Eksterni linkovi