FC Inter Milano

Klub je osnovan 9. marta 1908. odvajanjem od zajedničkog kluba AC Milana. Razlog tome bilo je nezadovoljstvo grupe Italijana i Švicaraca iz kluba zbog prevelikog broja domaćih igrača u ekipi. Po odvajanju od kluba osnovali su svoju ekipu Internazionale FC ili skraćeno Inter. Nadimak tima bio je La Beneamata ("povlaštena"). Za Internazionale je navijala srednja klasa i imućniji stanovnici grada.

Svoje prvo prvenstvo osvojili su 2 godine nakon nastanka, već 1910., ali tek 10 godina nakon toga su drugi put bili prvaci. Prvi trener i kapiten tima bio je Virgilio Fossati, rođen u Milanu.

U periodu između 1. i 2. svjetskog rata, klub je zbog fašističkog režima Benita Mussolinija morao promijeniti ime u Ambrosiana-Inter ^[2]. Tada osvajaju i nova tri naslova. Bilo je to 1930. i 1938, a 1940. uz prvenstvo su osvojili i Kup, predvođeni legendom kluba Giuseppeom Meazzom. Godine 1942. vraćaju prvobitno ime - Internazionale.

Grande Inter

Poslije rata, Inter osvaja svoj šesti Scudetto. Tada počinje najsvjetliji period u historiji kluba, znan kao Grande Inter (Veliki Inter), kad je Inter bio u samom vrhu europskog fudbala. Osvojili su prvenstvo 1953. i 1954., a nakon malo dužeg perioda bez naslova opet su bili prvaci 1963., 1965. i 1966., ovaj put sa Helenijom Herrerom na klupi. Tada osvajaju i prva dva naslova evropskog prvaka u historiji 1964. i 1965., pobjedama protiv Real Madrida i Benfice. Pridodali su tome dva naslova Interkontinentalnog kupa.

Tada je predsjednik kluba bio Angelo Moratti čiji je sin Massimo Moratti, trenutni predsjednik kluba. Nakon toga, Inter biva poražen u finalu Kupa Šampiona, dvaput od Celtica i Ajaxa.

Nakon zlatne ere, Inter osvaja svoj 11. i 12. naslov 1971. i 1980. godine. Osvajaju i dva Kupa Italije 1978. i 1982. Svoj 13. naslov su osvojili 1989. godine predvođeni Nijemcima Andreas Brehmeom i Lotharom Matthäusom, te argentincem Ramón Díazom. Iduće godine stiže Jürgen Klinsmann, Inter osvaja i Superkup, ali ne uspjevaju odbraniti Scudetto.

1990-2004.

Ovaj period ostaće upamćen po osvajanju Kupa UEFA triput, 1991., 1994. te 1998., te po neuspjesima u Italiji. Čak su 1993. godine bili samo jedan bod od ispadanja.

1995. godine od Ernesto Pellegrinija klub preuzima Massimo Moratti. Naftni magnat ulaže mnogo novaca u klub, pritom rušeći rekordne sume za transfere, dovodeći Ronalda za 19,5 miliona €, te Christijana Vierija za 31 milion € 1999. godine.^[3] Međutim ni to ne pomaže da se ostvari dominacija u domovini.

2004-2010.

Nakon što Italiju potresa skandal sa namještanjem utakmica, za Inter, bar u Italiji, slijede neki svjetliji trenuci. Oduzimaju se bodovi Juventusu i Milanu, čime Inter dobija svoj 14. naslov, a Juventus biva izbačen u Seriju B. Do tada je to bio jedini tim koji uz Inter nikada nije igrao u nižem domu italijanskog fudbala. Iz Juventusa stiže Zlatan Ibrahimović, igrač koji će obilježiti godine koje slijede za Inter.

Iduće sezone Inter osvaja svoj novi, 15. naslov, rušeći rekord Serije A po broju uzastopnih pobjeda. Ekipa trenera Roberta Mancinija napravila ih je 17.

2007-08 sezona također je trofejna. Inter osvaja svoj 16. Scudetto, no Moratti želi i Ligu Prvaka. Inter biva izbačen od Liverpoola u četvrtini finala tog takmičenja što je bilo dovoljno da predsjednik Intera uruči otkaz Robertu Manciniju^[4] i pored osvojenog naslova.

2. juna 2008. godine Inter dovodi novog trenera, Jose Mourinha^[5]. On je bio jedini strani trener u Seriji A te godine. To ljeto u klub stižu neki novi igrači, Amantino Mancini^[6], Sulley Muntari^[7] i Ricardo Quaresma^[8] koji je bio i najskuplji igrač koji je došao u Inter u tom transfer roku, nekoliko sati prije isteka transfer perioda.

No ni novi trener, ni novi igrači Interu ne donose trofej Lige prvaka. Iako je Mourinho sa svojim igračima donio 17. naslov, iako je i osvojio italijanski Superkup, navijači Intera još uvijek nisu zadovoljni jer oni žele prekinuti taj post od 40. godina bez trofeja u najelitnijem klupskom takmičenju u Evropi.

Ljeto 2009. godine donosi velike promjene u Interovom igračkom kadru. Zlatan Ibrahimović nije više član Intera, a u ovaj klub stiže kamerunski napadač Samuel Eto'o. Prinove su također Diego Milito, Thiago Motta, te Lucio.

2010 - trostruka kruna

U sezoni 2009/2010. Inter je osvojio sve što je mogao osvojiti. Odbranili su Scudetto i postali prvaci Italije peti put zaredom, pobjedivši Sienu u posljednjem kolu golom Diega Milita. Prije toga su osvojili Kup Italije u Rimu savladavši Romu također pogotkom Diega Milita.

22. maja 2010. godine Inter je u Madridu na Santiago Bernabeu osvojio svoju treću titulu prvaka Evrope. Na putu do finala savladali su Chelsea, CSKA, a posebno su impresivni bili u duelima sa Barcelonom (3:1 u Milanu, 1:0 u Barceloni). U finalu su pobjedili Bayern iz Minhena rezultatom 2:0, a oba gola je postigao Diego Milito^[9]. Nakon utakmice Jose Mourinho je objavio da prelazi u Real Madrid.^[10]

2010/2011 - period poslije Mourinha

15. juna 2010. Inter je predstavio novog trenera Rafaela Beniteza koji je došao iz Liverpoola.^[11] Benitez je odmah osvojio svoj prvi trofej Superkup Italije pobjedivši Romu 3-1, a u decembru 2010. stigao je i naslov Prvaka svijeta.^[12] Ipak, u januaru 2011. nezadovoljni pozicijom u Seriji A, uprava Intera je smjenila Beniteza^[13] i na čelo postavila bivšeg igrača i trenera Milana, Leonarda.^[14] U januaru su u klub stigli i Giampaolo Pazzini^[15], Andrea Ranocchia^[16] i Yuto Nagatomo^[17] na posudbu.

Leonardo je uspio smanjiti zaostatak za vodećim Milanom, ali Inter je sezonu završio na drugom mjestu. U četvrtfinalu Lige Prvaka savladao ih je Schalke. Na kraju sezone Leonardo je odstupio s mjesta trenera da bi postao direktor PSG-a, a Inter je zaposlio Gian Piera Gasperinija. Na ljeto je klub napustio sjajni napadač Samuel Eto'o, potpisavši za superbogati Anzhi.

Gian Piero Gasperini nije se proslavio na klupi Intera i smijenjen je nakon samo tri mjeseca na klupi, od strane još jednog Italijanskog stručnjaka, Claudija Ranijerija.^[18] Nakon poraza protiv Juventusa (2:0), Claudio Ranieri je smjenjen na klupi od Intera, njegovo mjesto preuzeo je Andrea Stramaccioni^[19], do tada je bio trener FC Inter Primavera, sa kojim je pobjedio Next Generation Series.

Stramaccioni je vodio Inter u sezoni 2012/13, i nakon lošeg, 9. mjesta na kraju sezone je otpušten. 19. maja 2013. je objavljeno da je novi menadžer Intera Walter Mazzarri koji je do tada vodio Napoli.

Kraj Morattijeve ere

Dana 15. oktobra 2013. Erick Thohir, Rosan Roeslani i Handy Soetedjo, svi iz Indonezije su potpisali ugovor o preuzimanju 70% dionica Intera u vrijednosti od 480 miliona $. Thohir također ima udio u vlasništvu klubova D.C. United i košarkaškog kluba Philadelphia 76ers.^[20]

Mjesec dana kasnije, Thohir se predstavio javnosti u Milanu, te je objavljeno da će on preuzeti funkciju predsjednika kluba, čime je završena 18-godišnja vladavina Massima Morattija na toj funkciji. Ipak, Moratti je ostao u klubu u ulozi počasnog predsjednika, dok je njegov sin Angelomario ostao potpredsjednik kluba.

Posljednja izmjena: 14. august 2021.

Br. Poz. Nacija Igrač 1 G Samir Handanović (C) 2 O Diego Godin 5 V Roberto Gagliardini 6 O Stefan de Vrij 7 N Mauro Icardi 8 V Matías Vecino 9 N Edin Džeko 10 N Lautaro Martínez 11 O Federico Dimarco 12 V Stefano Sensi 13 O Andrea Ranocchia 16 N Matteo Politano 17 N Alexis Sanchez (na posudbi iz Manchester United) 18 O Kwadwo Asamoah

Br. Poz. Nacija Igrač 19 V Valentino Lazaro 20 V Borja Valero 23 V Nicolo Barella 27 G Daniele Padelli 30 N Sebastiano Esposito 31 O Lorenzo Pirola 32 V Lucien Agoume 33 O Danilo D'Ambrosio 34 O Cristiano Biraghi (na posudbi iz Fiorentina) 37 O Milan Škriniar 46 G Tommaso Berni 77 V Marcelo Brozović 87 V Antonio Candreva 95 O Alessandro Bastoni

Poznati igrači

• Za listu igrača koji su za Inter odigrali 100 i više utakmica pogledajte članak Spisak igrača Inter Milana
• Za listu igrača koji su igrali za Italijansku reprezentaciju pogledajte članak Inter Milano i nogometna reprezentacija Italije

Povučeni brojevi

• 3 – Giacinto Facchetti, lijevi bek, 1960–1978. Broj je povučen 8. septembra 2006. godine. (posthumno povučen broj)
• 4 – Javier Zanetti, desni bek, 1995–2014 . Zanetti je odigrao 858 utakmica za Inter, nakon čega je klub povukao njegov broj iz upotrebe iz poštovanja.

Najvećim dijelom svoje historije Inter je nosio dresove sa plavim i crnim prugama. Godine 1908, kada je klub osnovan, crna je izabrana da predstavlja noć, a plava nebo. Dvadeset godina kasnije, nakon spajanja s Unione Sportiva Milaneseom, Inter mijenja ime u Ambrosiana SS Milano te mijenja i boje dresa, a jedna verzija dresa bila je i ona s crvenim križem na bijeloj podlozi, koja je predstavljala grb grada Milana.^[21]

Nakon Drugog svjetskog rata Inter se vraća svojim originalnim bojama, iz čega je uslijedio i nadimak nerazzurri. U sezoni 2007/08. Inter je povodom stogodišnjice kao gostujući nosio upravo bijeli dres Ambrosiane sa crvenim križem.

Nadimci Intera, osim spomenutog, jesu La Beneamata i Il Biscione. Dok "Beneamata" znači "povlaštena", "Biscione" znači "bjelouška" te ima uporište u historiji Milana.

Jedno vrijeme upravo je bjelouška bila u grbu Intera.

Inter je prema istraživanju La Repubblice,^[22] Inter je jedan od najpopularnijih klubova u Italiji. Najveći dio navijača Intera su pak srednja klasa, dok su navijači Milana pretežno radnička klasa.

Najveća navijačka grupa su svakako Boys San, koji datiraju još od 1969.

Internazionale je dobro poznat po tome što uredno skuplja rivale po Italiji i inostranstvu. U Italiji najveći rivali su mu AC Milan i Juventus, a u Evropi Real Madrid.

Derby della Madonnina

Najpoznatije je rivalstvo sa gradskim suparnikom Milanom, s kojim Inter dijeli stadion "Giuseppe Meazza", znan i kao San Siro. Rivalstvo je tim veće što je Inter klub bogatijih, a Milan onih siromašnijih, iz radničke klase. Do danas su odigrali 266 susreta u kojima je uspješniji bio Milan sa 104 pobjede prema 90 Interovih, uz 72 neriješena rezultata. Ako se pogledaju samo utakmice u Serie A, onda je bolji Inter sa 60 pobjeda u odnosu na 56 Milanovih uz 52 neriješena rezultata. Od 64 prvenstva koja su se odigrala u sistemu jedne grupe 32 puta je Inter završio bolje plasiran (nisu uračunate sezone '80/81. i '82/83, koje je Milan proveo u Serie B).

Derby d'Italia

Čuveni Derby d'Italia sukob je Intera sa Juventusom. Ta utakmica je prozvana italijanskim derbijem jer niti jedna od te dvije ekipe nikad nije bila u Serie B, italijanskoj drugoj ligi. Međutim, od sezone 2006/07 to više nije tako jer je Juventus izbačen u Serie B zbog skandala oko namještanja utakmica. Tako je Inter ostao jedina italijanska ekipa koja nikad nije bila u Serie B.

Inter je u svojoj historiji imao mnogo predsjednika. Neki su bili vlasnici kluba, a neki su bili počasni predsjednici. Evo liste svih njih. ^[23]

Inter je u svojoj historiji promijenio 55 trenera. Najuspješniji je svakako Helenio Herrera koji je pored Scudetta osvojio i Ligu Prvaka. Jose Mourinho je prvi trener u Italijanskoj historiji koji je osvojio triplu krunu (triplete).

Ime Nacionalnost Period Virgilio Fossati 1909–1915 Nino Resegotti Francesco Mauro 1919–1920 Bob Spotishwood 1922–1924 Paolo Schiedler 1924–1926 Árpád Weisz 1926–1928 József Viola 1928–1929 Árpád Weisz 1929–1931 István Tóth 1931–1932 Árpád Weisz 1932–1934 Gyula Feldmann 1934–1936 Albino Carraro 1936 Armando Castellazzi 1936–1938 Tony Cargnelli 1938–1940 Giuseppe Peruchetti 1940 Italo Zamberletti 1941 Ivo Fiorentini 1941–1942 Giovanni Ferrari 1942–1945 Carlo Carcano 1945–1946 Nino Nutrizio 1946 Giuseppe Meazza 1947–1948 Carlo Carcano 1948 Dai Astley 1948 Giulio Cappelli 1949–1950 Aldo Olivieri 1950–1952 Alfredo Foni 1952–1955 Aldo Campatelli 1955 Giuseppe Meazza 1955–1956 Annibale Frossi 1956 Luigi Ferrero 1957 Giuseppe Meazza 1957 Jesse Carver 1957–1958 Giuseppe Bigogno 1958 Aldo Campatelli 1959–1960 Camillo Achilli 1960 Giulio Cappelli 1960 Helenio Herrera 1960–1968 Alfredo Foni 1968–1969 Heriberto Herrera 1969–1971 Giovanni Invernizzi 1971–1973 Enea Masiero 1973 Helenio Herrera 1973 Enea Masiero 1974 Luis Suárez 1974–1975 Giuseppe Chiappella 1976–1977 Eugenio Bersellini 1977–1982

Ime Nacionalnost Period Rino Marchesi 1982–1983 Luigi Radice 1983–1984 Ilario Castagner 1984–1986 Mario Corso 1986 Giovanni Trapattoni 1986–1991 Corrado Orrico 1991 Luis Suárez 1992 Osvaldo Bagnoli 1992–1994 Giampiero Marini 1994 Ottavio Bianchi 1994–1995 Luis Suárez 1995 Roy Hodgson 1995–1997 Luciano Castellini 1997 Luigi Simoni 1997–1998 Mircea Lucescu 1999 Luciano Castellini 1999 Roy Hodgson 1999 Marcello Lippi 1999–2000 Marco Tardelli 2000–2001 Héctor Raul Cúper 2001–2003 Corrado Verdelli 2003 Alberto Zaccheroni 2003–2004 Roberto Mancini 2004–2008 José Mourinho 2008–2010 Rafael Benitez 2010 Leonardo 2010-2011 Gian Piero Gasperini 2011 Claudio Ranieri 2011-2012 Andrea Stramaccioni 2012-2013 Walter Mazzarri 2013-2014 Roberto Mancini 2014-2016 Franck de Boer 2016- Stefano Vecchi 2016 Stefano Pioli 2016–2017 Stefano Vecchi 2017 Luciano Spalletti 2017–2019 Antonio Conte 2019–2021 Simone Inzaghi 2021–

Domaći

• Serie A : 20

1909/10, 1919/20, 1929/30, 1937/38, 1939/1940, 1952/53, 1953/54, 1962/63, 1964/65, 1965/66
1970/71, 1979/80, 1988/89, 2006/07, 2007/08, 2008/09, 2009/10, 2020/21, 2023/24.

• Kup: 9

1938/39, 1977/78, 1981/82, 2004/05, 2005/06, 2009/10, 2010/11, 2021/22, 2022/23.

• Superkup: 8

1989, 2005, 2006, 2008, 2010, 2021, 2022, 2023.

Međunarodni

• Kup šampiona / Liga prvaka: 3

1963/64, 1964/65, 2009/10.

• Kup UEFA / Evropska liga: 3

1990/91, 1993/94, 1997/98

• Interkontinentalni kup: 3

1964, 1965, 2010.

Omladinski

Trofej "Giacinto Facchetti":

• Osvajači (6): 1964, 1966, 1969, 1989, 2002, 2007.

Italijanski omladinski kup:

• Osvajači (5): 1973, 1976, 1977, 1978, 2006.

Prvenstvo U-23:

• Osvajači (1): 1975.

Turnir u Viareggiu:

• Osvajači (5): 1962, 1971, 1986, 2002, 2008, 2010.

Prvenstvo U-14:

• Osvajači (4): 1988, 1997, 2003, 2006.

Prvenstvo U-16:

• Osvajači (4): 1985, 1987, 1998, 2008.

Prvenstvo U-18:

• Osvajači (3): 1980, 1984, 1991.

Prvenstvo U-20:

• Osvajači (5): 1975, 1983, 1989, 1990, 1991.

Turnir "Filippo De Cecco":

• Osvajači (2): 2006, 2008.

Ostali uspjesi

Viceprvaci Italije (14): 1932/33, 1933/34, 1934/35, 1940/41, 1948/49, 1950/51, 1961/62, 1963/64 1966/67, 1969/70, 1992/93, 1997/98, 2002/03, 2010/11, 2019/20.

Finalisti kupa (6): 1958/59 (vs Juventus), 1964/65 (vs Juventus), 1976/77 (vs Milan), 1999/00 (vs Lazio), 2006/07 (vs Roma), 2007/08 (vs Roma)

Finalisti Lige prvaka (Kupa prvaka) (3): 1966/67 (vs Celtic Glasgow), 1971/72 (vs Ajax), 2022/23 (vs Manchester City)

Finalisti superkupa (2): 2000 (vs Lazio), 2007 (vs Roma)

Finalisti Kupa UEFA: 1996/97 (vs Schalke 04)

Finalisti Mitropa kupa: 1933 (vs Austria Beč)

Individualna priznanja

FIFA Igrač godine

Sljedeći igrači su osvojili ovu titulu dok su igrali za Inter:

• 2002 - Ronaldo
• 1997 - Ronaldo
• 1991 - Lothar Matthäus

Ballon d'Or / Evropski igrač godine

Sljedeći igrači su osvojili Ballon d'Or dok su igrali za Inter:

• 1997 - Ronaldo
• 1990 - Lothar Matthäus

Svjetski igrač godine

Sljedeći igrači su osvojili ovu nagradu dok su igrali za Inter:

• 2002 - Ronaldo
• 1997 - Ronaldo
• 1990 - Lothar Matthäus

UEFA Klupski igrač godine

Sljedeći igrači su osvojili ovu nagradu dok su igrali za Inter:

• 1997/98 - Ronaldo

FC Internazionale Milano S.p.A.
Sjedište	Milano, Italija
Prihod	268.827.275 € (2011)
Operativni prihod	85.712.530 € (2011)
Neto dobit	86.813.786 € (2011)
Vlasnik	Erick Thohir (70%) Massimo Moratti (28,17%) Pirelli (1,83%)
Divizije	Inter Brand (100%) Inter Futura (100%) Consorzio San Siro 2000

Prema Deloitte Football Money Leagueu, Inter je u sezoni 2008/09. ostvario prihod od 196,5 miliona eura i našao se se na 9. mjestu na svijetu, iza Juventusa, a ispred gradskog rivala Milana.^[24] Klub je time nadmašio zaradu od prethodne sezone, kada je zaradio 172,9 miliona eura^[24], te prvi put otkad se vodi ova rang-lista pretekao Milan.

Postotak prihoda podijeljen je na prihode na dan utakmice (14%, odnosno 28,2 miliona), TV-prava (59%, odnosno 115,7 miliona, + 7%, odnosno 8 miliona), te marketing (27%, odnosno 52,6 miliona + 43%, odnosno 15,8 miliona). Sponzori na dresu donijeli su još 18,1 milion te 9,3 miliona eura, zavisno od komercijalne vrijednosti reklame, dok su dobili još novca od TV-prava zbog učešća u Ligi prvaka (1,6 miliona).

Za sezonu 2010/11. klubovi Serije A pregovarali su zajedno za TV-prava iako je praksa prije tada bila da svaki klub individualno pregovara. Zbog ovoga je Inter imao manji prihod od TV-prava, dok su manji klubovi time profitirali.

Prihodi na dan utakmice iznosili su samo 1,1 milion po jednoj domaćoj utakmici, dok su neke ekipe zarađivale i po 2,6 miliona eura.

Novinari časopisa Deloitte su se složili da prihodi na dan utakmice štete Interu, kao i svim drugim italijanskim klubovima, i da zbog toga ne mogu da se nose sa drugim europskim velikanima, te da bi izgradnja novog stadiona doprinjela većoj konkurentnosti timova Serie A sa ostalim svjetskim klubovima.^[25]

Inter ima i jednu od najvećih finansijskih "crnih rupa" među italijanskim klubovima, što je u 2007. rezultovalo neto gubitkom od 206 miliona € ^[26], u 2008. taj je gubitak iznosio 148 miliona, u 2009. 154 miliona^[27] (što je pokriveno povećanjem kapitala od 90 miliona^[28]). Godine 2010. je gubitak bio najmanji, 69 miliona^[29] (pokriveno povećanjem kapitala od 40 miliona i 30 miliona eura tokom sezone 2011/12).

Na sve to je utjecala prodaja Ibrahimovića, trostruka kruna koja je osvojena, te klauzula o otkupu ugovora Joséa Mourinha koju je iskoristio Real Madrid i doveo portugalskog trenera. Najnoviji rezultati prikazuju gubitak od 86 miliona, u koji je uključen prihod od 13 miliona od RAI-ja.^[30]

• Službeni sajt
• FC Inter Milano na UEFA.com
• FC Inter Milano Arhivirano 29. 5. 2017. na Wayback Machine na FIFA.com
• FC Inter Milano Arhivirano 12. 9. 2017. na Wayback Machine na legaseriea.it