David Cameron

David William Donald Cameron (9. oktobar 1966 -) je premijer Ujedinjenog Kraljevstva i vođa Konzervativne stranke.

The Right Honourable  David Cameron  MP
premijer Ujedinjenog Kraljevstva
Na dužnosti 11. maj 2010. – 13. juli 2016.
Monarh	Elizabeta II
Zamjenik	Nick Clegg
Prethodnik	Gordon Brown
Nasljednik	Theresa May
Vođa opozicije
Na dužnosti 6. decembar 2005. – 11. maj 2010.
Monarh	Elizabeta II
Predsjednik vlade	Tony Blair Gordon Brown
Prethodnik	Michael Howard
Nasljednik	Harriet Harman
Državni sekretar za obrazovanje i vještine u sjeni
Na dužnosti 6. maj 2005. – 6. decembar 2005.
Vođa	Michael Howard
Prethodnik	Tim Yeo
Nasljednik	David Willetts
Član/ica Parlament za Witney
Na dužnosti
Dužnost preuzeo  7. jun 2001.
Prethodnik	Shaun Woodward
Većina	22.740 (32,5%)
Rođen/a	9. 10. 1966. (1966-10-09) (dob: 57) London, Ujedinjeno Kraljevstvo
Politička stranka	Konzervativci
Suprug/a	Samantha Sheffield (vj. 1996– )
Djeca	Ivan Reginald Ian (umro) Nancy Gwen Arthur Elwen
Prebivalište	10 Downing Street (službena)
Alma mater	Brasenose College na Oxfordu
Religija	Anglikanstvo
Website	Conservative Party website

Cameron je studirao filozofiju, politiku i ekonomiju na Oxfordu, diplomiravši među prvima u klasi. Potom se pridružio Konzervativnom odjelu za istraživanja i postao specijalni savejtnik Normanu Lamontu, a potom Michaelu Howardu. Sedam godina je bio direktor korporativnih poslova u kompaniji Carlton Communications.

Prvi pokušaj da uđe u Parlament kao zastupnik Stafforda godine 1997. nije uspio, ali je Cameron na izborima 2001. izabran za člana Parlamenta koji predstavlja oksfordširsku izbornu jedinicu Witney. Dvije godine kasnije je promoviran u opozicijskog vodećeg zastupnika, te je brzo napredovao u stranci postavši političkim ko-ordinatorom za vrijeme kampanje za opće izbore 2005..

Camerona je dio javnosti shvatio kao mladog, umjerenog kandidata koji bi mogao privući mlađe glasače, te je godine 2005. pobijedio na izborima za vođu konzervativaca.^[1] Na samom početku mandata je njegova stranka u relevantnim anketama stekla prednost nad vladajućim Blairovim laburistima - prvi put u deset godina. Iako su neposredno nakon dolaska Gordona Browna na mjesto premijera nakratko pali na drugo mjesto,^[2] konzervativci su pod Cameronovim vodstvom bili stalno u prednosti nad laburistima.^[3] Na izborima održanim 6. maja 2010. konzervativci su osvojili najviše mjesta u Parlamentu, ali ne i apsolutnu većinu, što je rezultiralo zamrznutim parlamentom. Nakon što je Brown podnio ostavku kraljici Elizabeti II, istog dana, nakon manje od jednog sata kraljica Elizabeta II primila je u audijenciju Camerona i imenovala ga premijerom na osnovu koalicijskog sporazuma između konzervativaca i stranke Liberalnih demokrata.

Cameron je vodio koalicijsku vladu sljedećih pet godina. Mandat mu je prije svega obilježilo nastojanje da se Britanija oporavi od posljedica globalne financijske krize krajem 2000-ih, ali i ozbiljni izazovi na vanjskopolitičkom i unutrašnjem planu, od kojih je najvažniji bio snaženje pokreta za nezavisnost Škotske. Njemu je Cameron izašao u susret organizirajući referendum o nezavisnosti krajem 2014. na kojem su u Škotskoj pobijedili pristaše Unije. Cameron je na vanjskom planu uglavnom slijedio politiku SAD, te je sudjelovao u oružanoj intervenciji kojom je 2011. godine svrgnut libijski vođa Muamar Gadafi i bio jedan od glavnih zagovornika oštrog kursa prema Rusiji nakon eskalacije ukrajinske krize 2014. godine. Sa druge strane se Cameronova vlada počela sve više udaljavati od EU, odnosno odupirati se zahtjevima za federalizaciju Evrope nauštrb britanskog suvereniteta, na čemu je posebno inzistirala Njemačka. Zbog toga, ali i pod pritiskom sve snažnijeg euroskepticizma u britanskoj javnosti i vlastitoj stranci, Cameron je pred opće izbore 2015. godine najavio da će, u roku od dvije godine održati referendum o članstvu UK u Evropskoj uniji.

Na izborima 2015. je Konzervativna stranka, suprotno očekivanjima, ostvarila izuzetan uspjeh, odnosno uspjela ostvariti apsolutnu većinu u Domu komuna, zahvaljujući kojoj je Cameron sastavio samostalnu vladu bez proevropskih Liberalni demokrata. Na referendumu o EU je Cameron, zajedno sa gotovo cjelokupnim političkim establishmentom, podržavao ostanak UK u EU; nedugo nakon što su objavljeni rezultati prema kojima su se građani izjasnili za izlazak, 24. juna 2016. je objavio kako podnosi ostavku.