Smrtna kazna
Smrtna kazna,[1][2] je praksa kojom je država odobrila smaknuće osobe kao kazne za zločin, obično nakon ovlaštenog, pravilom vođenog procesa kako bi se zaključilo da osoba je odgovorna za kršenje normi koje opravdavaju pomenutu kaznu.[3] Presuda kojom se nalaže da se počinitelj kazni na takav način poznata je kao smrtna kazna, a čin izvršenja kazne kao izvršenje. Zatvorenik koji je osuđen na smrt i čeka pogubljenje osuđen je i obično se spominje kao "osuđen smrtnom kaznom". Pogubljenja se izvode na razne načine, uključujući vješanje, streljanje, smrtonosno ubrizgavanje, kamenovanje, strujni udar i gas. Ona predstavlja krajnju i najstrožiju kaznu koja je danas predviđena u određenim pravnim sistemima. U Bosni i Hercegovini smrtna kazna je ukinuta 1998.
Zločini koji su kažnjivi smrću poznati su kao teška krivična djela i razlikuju se u zavisnosti od nadležnosti, ali obično uključuju teške zločine protiv osobe, kao što su atentat, masovno ubistvo, ubistvo djece, teško silovanje, terorizam, otmice aviona, ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i genocid, zajedno sa zločinima protiv države kao što su pokušaj rušenja vlade, izdaja, špijunaža, pobuna i piratstvo. Također, u nekim slučajevima, djela recidiva, teške pljačke i otmice, pored trgovine drogom, dilanja droge i posjedovanja droge, predstavljaju teška krivična djela. Međutim, države su također nametnule kaznene egzekucije, zbog širokog spektra ponašanja, zbog političkih ili vjerskih uvjerenja i praksi, zbog statusa izvan nečije kontrole, ili bez primjene bilo kakvih značajnih zakonskih procedura.[3] Sudsko ubistvo je namjerno i s predumišljajem ubistvo nedužne osobe uz pomoć smrtne kazne.[4] Na primjer, pogubljenja nakon pokaznih suđenja u Sovjetskom Savezu tokom Velike čistke 1936–1938. bila su instrument političke represije.
Od kraja 2022, 53 zemlje zadržale su smrtnu kaznu, 111 zemalja ju je potpuno ukinulo de jure za sva krivična djela, sedam ju je ukinulo za obične zločine (dok je zadržalo za posebne okolnosti kao što su ratni zločini), a 24 su ukinute u praksi.[5][6] Iako je većina nacija ukinula smrtnu kaznu, preko 60% svjetske populacije živi u zemljama u kojima se smrtna kazna zadržana, kao što su Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Singapur, Indonezija, Pakistan, Bangladeš, Nigerija, Egipat, Saudijska Arabija, Iran, Japan i Tajvan.[7][8][9][10][11]
Smrtna kazna je kontroverzna, pri čemu mnogi ljudi, organizacije i vjerske grupe imaju različite stavove o tome da li je etički dozvoljena ili ne. Amnesty International tvrdi da smrtna kazna krši ljudska prava, posebno "pravo na život i pravo na život bez mučenja ili okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja."[12] Ova prava su zaštićena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima, usvojenom od strane Ujedinjenih nacija 1948.[12] U Evropskoj uniji (EU), član 2. Povelje o osnovnim pravima Evropske unije zabranjuje primjenu smrtne kazne.[13] Vijeće Evrope, koje ima 46 država članica, tražilo je od svojih članica da u potpunosti ukinu upotrebu smrtne kazne kroz Protokol 13 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Međutim, to se odnosi samo na one zemlje članice koje su ga potpisale i ratificirale, a ne uključuju Armeniju i Azerbejdžan. Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je, tokom godina od 2007. do 2020,[14] osam neobavezujućih rezolucija koje pozivaju na globalni moratorijum na pogubljenja, s ciljem eventualnog ukidanja.[15]
Historija
Pogubljenje kriminalaca i disidenata koristila su skoro sva društva od početka civilizacija na Zemlji.[16] Sve do devetnaestog vijeka, bez razvijenih zatvorskih sistema, često nije postojala izvodljiva alternativa koja bi obezbedila odvraćanje i onesposobljavanje kriminalaca.[17] U predmoderno doba sama pogubljenja često su uključivala mučenje bolnim metodama, kao što su mučenje na točku, izvlačenje kobilice, testerisanje, vješanje, spaljivanje na lomači, deranje kože, sporo rezanje, nabijanje na kolac i td.
Upotreba formalnog izvršenja smrtne kazne proteže se do početka zabilježene historije. Većina historijskih zapisa i razne primitivne plemenske prakse ukazuju na to da je smrtna kazna bila dio njihovog pravosudnog sistema. Zajedničke kazne za prestupe općenito su uključivale krvarinu (krvnu naknadu), tjelesno kažnjavanje, progon i pogubljenje. U plemenskim društvima, kompenzacija i odbacivanje su često smatrani dovoljnim oblikom pravde.[18] Odgovor na zločine koje su počinila susjedna plemena, klanovi ili zajednice uključivao je formalno izvinjenje, kompenzaciju, krvnu osvetu i plemenski rat.
Krvna osveta ili osveta nastaje kada arbitraža između porodica ili plemena ne uspije, ili sistem arbitraže ne postoji. Ovaj oblik pravde bio je uobičajen prije pojave arbitražnog sistema zasnovanog na državi ili organiziranoj religiji. To može biti rezultat kriminala, zemljišnih sporova ili kodeksa časti. "Čini odmazde naglašavaju sposobnost društvenog kolektiva da se brani i demonstrira neprijateljima (kao i potencijalnim saveznicima) da povreda imovine, prava ili osobe neće proći nekažnjeno."[19]
U većini zemalja koje praktikuju smrtnu kaznu, ona je sada rezervisana za ubistva, terorizam, ratne zločine, špijunažu, izdaju ili kao dio vojne pravde. U nekim zemljama, seksualni zločini, kao što su silovanje, blud, preljuba, incest, sodomija i bestijalnost nose smrtnu kaznu, kao i vjerski zločini kao što su zločini Hudud, Zina i Kisas, kao što je otpadništvo (formalno odricanje od državne religije ), bogohuljenje, moharebeh, hirabah, Fasad, Mofsed-e-filarz i vještičarenje. U mnogim zemljama koje koriste smrtnu kaznu, trgovina drogom, a često i posjedovanje droge, također je kazneno djelo. U Kini se trgovina ljudima i ozbiljni slučajevi korupcije i finansijskih zločina kažnjavaju smrtnom kaznom. U vojskama širom svijeta, vojni sudovi su izricali smrtne kazne za krivična djela kao što su kukavičluk, dezerterstvo, neposlušnost i pobunu.[20]
Smrtna kazna u svijetu
Većina nacija, uključujući gotovo sve razvijene zemlje, ukinule su smrtnu kaznu bilo u zakonu ili u praksi; značajni izuzeci su Sjedinjene Države, Japan, Tajvan i Singapur. Uz to, smrtna kazna se također izvodi u Kini, Indiji i većini islamskih država.[21][22][23][24][25][26]
Od Drugog svjetskog rata postoji trend ukidanja smrtne kazne. 54 zemlje zadržale su smrtnu kaznu u aktivnoj upotrebi, 112 zemalja je ukupno ukinulo smrtnu kaznu, 7 je to učinilo za sva krivična djela osim u posebnim okolnostima, a još 22 zemlje su je ukinule u praksi jer je nisu koristile najmanje 10 godina i za koje se vjeruje da imaju politiku ili uspostavljenu praksu protiv izvođenja pogubljenja.[5]
Prema Amnesty International-u, poznato je da je 20 zemalja izvršilo pogubljenja 2022.[27] Postoje zemlje koje ne objavljuju informacije o primjeni smrtne kazne, prije svega Kina i Sjeverna Koreja. Prema Amnesty International-u, oko 1.000 zatvorenika je pogubljeno 2017.[28] Amnesty je izvijestio 2004. i 2009. da su Singapur i Irak imali najveću stopu pogubljenja po glavi stanovnika na svijetu.[29][30] Prema Al Jazeeri i specijalnom izvjestiteljicu UN-a Ahmedu Shaheedu, Iran je imao najveću stopu pogubljenja po glavi stanovnika na svijetu.[31][32] Izvještaj EU iz 2012. iz odjela za politiku Generalnog direktorata za vanjske odnose ukazao je na Gazu kao na najveću stopu izvršenja po glavi stanovnika u regionu MENA.[33]
Države po broju smrtnih kazni u 2022:
| Država | Ukupno pogubljenih (2022) | |
|---|---|---|
| Capital Punishments UK[34] | Amnesty International [27] | |
 Kina | Nepoznato | >1.000 |
 Iran | >596 | >576 |
 Saudijska Arabija | 146 | 196 |
 Egipat | 13 | 24 |
 Somalija | 19 | >6 |
 SAD | 18 | 18 |
 Singapur | 11 | 11 |
 Irak | 4 | >11 |
 Kuvajt | 7 | 7 |
 Palestina | 5 | 5 |
 Južni Sudan | 2 | >5 |
 Bangladeš | 4 | 4 |
 Mjanmar | 4 | 4 |
 Jemen | 1 | >4 |
 Bjelorusija | 0 | 3 |
 Japan | 1 | 1 |
 Sirija | 1 | Nepoznato |
 Jordan | 1 | 0 |
 Afganistan | 0 | Nepoznato |
 Sjeverna Koreja | Nepoznato | Nepoznato |
 Vijetnam | Nepoznato | Nepoznato |
Također pogledajte
Reference
Izvori
- Jean-Marie Carbasse (2002). La peine de mort. Que sais-je ? (jezik: francuski). Paris: Presses universitaires de France. ISBN 2-13-051660-2.
- Kronenwetter, Michael (2001). Capital Punishment: A Reference Handbook (2 izd.). ABC-CLIO. ISBN 978-1-57607-432-9.
- Marian J. Borg and Michael L. Radelet. (2004). On botched executions. In: Peter Hodgkinson and William A. Schabas (eds.) Capital Punishment. pp. 143–68. [Online]. Cambridge: Cambridge University Press. Available from: Cambridge Books Online doi:10.1017/CBO9780511489273.006.
- Gail A. Van Norman. (2010). Physician participation in executions. In: Gail A. Van Norman et al. (eds.) Clinical Ethics in Anesthesiology. pp. 285–91. [Online]. Cambridge: Cambridge University Press. Available from: Cambridge Books Online doi:10.1017/CBO9780511841361.051.