Ječam

Ječam je član porodice trave. To je samoprašujuća, diploidna vrsta sa 14 hromosoma . Divlji predak pripitomljenog ječma, Hordeum vulgare ssp. spontaneum , obilno raste u travnjacima i šumama širom Plodnog polumjeseca, područja zapadne Azije i sjeveroistočne Afrike, a posebno na sekundarno uznemirenim staništima, obalnim putevima i voćnjacima. Izvan ove regije divlji ječam je rjeđi i obično se nalazi na poremećenim staništima.^[2] Međutim, u istraživanju markera širenja raznolikosti genoma, utvrđeno je da je Tibet bio dodatni centar pripitomljavanja kultiviranog ječma.^[3]

Pripitomljavanje

Divji ječam ( H. spontaneum ) je predak domaćeg ječma ( H. vulgare ). Tokom pripitomljavanja, morfologija zrna ječma znatno se promijenila, prešavši iz izduženog oblika u okrugliji i zaobljerniji.^[4] Pored toga, divlji ječam ima karakteristične genske, alele i regulatore koji imaju potencijal za otpornost na abiotski ili biotski stres uzgajanog ječma i prilagodbu klimatskim promjenama.^[5] Divlji ječam ima krhak klas; po zrelosti, odvajaju se pljevice, olakšavajući raspršivanje semena. Domaći ječam ima nelomljene bodlje, što olakšava berbu zrelih plodova. Takvo stanje uzrokovano je mutacijom u jednom od dvije genetičke vezanosti gena poznatih kao Bt ₁ i Bt₂; mnogi kultivari imaju obje mutacije. Nelomljivo stanje je recesivno, pa su sorte ječma koje ispoljavaju ovo stanje homozigotne za mutantni alel.^[2]Pripitomljavanje ječma prati promjena ključnih fenotipskih svojstva na genetičkom nivou. Malo se zna o genetičkoj varijaciji među pripitomljenim i divljim genima u hromosomskim regijama.^[6]Ječam se smatra jednom od najstarijih žitarica u Evropi. Sijao se još u kameno doba, kultivirao u starom Egiptu, Mezopotamiji i području europskih sojenica. Sumerani su osim togaovu žitaricu koristili kao mjeru i novac, a Vedski tekstovi spominju ječam i rižu kao dva besmrtna nebeska sina. U Babilonu se od njega pravila kaša i pivo, a u Starom vijeku je prženi ječam bio važna prehrambena namirnica. Zdrava je i jeftina zamjena za kahvu, što se često koristilo u kriznim razdobljima a ječmeni slad je odlična zamjena za šećer. Upotrebljava seza proizvodnju hljeba, slada, piva, viskija, stočne hrane i dr.,zbog čega zauzima četvrto mjesto u proizvodnji žitarica.

Hordeum vulgare obično se dijeli na pet tzv. konvarijeteta

• dvoredni ječam (Hordeum vulgare convar. distichum), koji najčešće služi za proizvodnju piva;
• višeredni ječam (Hordeum vulgare convar. hexastihum)
• prijelazni ječam (Hordeum vulgare convar. intermedium)
• nepotpuni ječam (Hordeum vulgare convar. deficiens)
• labilni ječam (Hordeum vulgare convar. labile)

Genom ječma sekvenciran je 2012,^[7] uz potporu Međunarodnog konzorcija za sekvenciranje genoma ječma i britanskog Konzorcija za sekvenciju ječma.

Genom je sačinjen od sedam parova jedarnih hromosoma (preporučene oznake: 1H, 2H, 3H, 4H, 5H, 6H i 7H) i po jednim mitohondrijskim i hloroplastnim, sa ukupno 5000 parova megsbaza Mbp.^[8]Mnogobrojne biološke informacije već su slobodno dostupne u nekoliko baza podataka za ječam.^[9]

Divlji ječam (H. vulgare ssp. spontaneum) ) koji danas raste u Plodnom polumesecu možda nije potomak ječma koji se uzgaja u Eritreji i Etiopiji, što ukazuje da se u istočnoj Africi moglo desiti odvojeno pripitomljavanje.^[10]

Proizvodnje ječma 2017.
Zemlja	(Milioni tona)
RUS	20,6
AUS	13,5
GER	10,9
FRA	10,5
UKR	8,3
CAN	7,9
UK	7,2
TUR	7,1
ARG	7,0
Svijet	149,3
Izvor: FAOSTAT of the United Nations Food and Agriculture Organization, Statistics Division, 2016[11]

U 2017. godini svjetska proizvodnja ječma iznosila je 149 miliona tona, a predvodila ga je Rusija koja proizvodi 14% svjetske ukupne proizvodnje. Australija, Njemačka, Francuska i Ukrajina bili su također glavni proizvođači.^[11]

Ječam je široko prilagodljiva kultura. Posebno je popularna u umjerenim područjima gdje se uzgaja kao ljetni usjev i u tropskim područjima gdje se sije kao višekratni usjev. Vrijeme njegovog klijanja je jedan do tri dana. Ječam raste u hladnim uvjetima, ali nije naročito otporan na zimske uvjete.

Ječam je tolerantniji na salinitet tla od pšenice, što bi moglo objasniti porast uzgoja ječma u Mezopotamiji od drugog milenija p. n. e. Ječam nije otporniji na zimu od ozime pšenice (Triticum aestivum), jesen od raži (Secale cereale), ali se može sijati kao zimska kultura i u toplijim predjelima Australije i Velike Britanije.

Ječam ima kratku sezonu rasta i relativno je tolerantan na sušu.^[12]

U obroku od 100 grama kuhanog ječma ima 123 kilokalorija i dobar je izvor (10% ili više dnevne vrijednosti, DV) esencijalnih hranjivih sastojaka, uključujući, hranjiva vlakna, vitamin B, niacin (14% DV) i prehrambeni minerali uključujući gvožđe (10% DV) i mangan (12 % DV).