Međunarodna fonetska abeceda
Međunarodna fonetska abeceda (poznata je po skraćenici IPA od engleskog naziva International Phonetic Alphabet, a ponekad i API od francuskog Alphabet phonétique international) sistem je znakova za fonetsku transkripciju uglavnom zasnovan na latinici. Sastavilo ga je Međunarodno fonetsko društvo da bi se standardizovao prikaz zvukova govornih jezika.[1] Abecedom se služe leksikografi, učitelji i učenici stranih jezika, lingvisti, logopedi, pjevači, glumci, stvaraoci umjetnih jezika i prevodioci.[2][3]
Abeceda je stvorena tako da predstavlja samo one odlike jezika koje su karakteristične za govorni jezik: foneme, intonaciju i razdvajanje riječi i slogova.[1] Za predstavljanje dodatnih glasova poput škrgutanja zuba, vrskanja i zvukova proizvedenih rascjepom nepca, može se koristiti dodatna skupina simbola koji se nazivaju "proširenje za IPA".[2]
IPA simboli sastoje se od dva ili jednog simbola dvije vrste: slova i dijakritičkih znakova. Naprimjer, zvuk slova ⟨t⟩ u engleskom jeziku može se predstaviti na dva načina: [t] ili kao [t̺ʰ] zavisno od toga koliko precizno želimo predstaviti zvuk. Kose crte često se koriste za prikaz šire transkripcije, jer /t/ može biti zvuk [t̺ʰ] ili [t], zavisno od konteksta u kojem se upotrebljava i o kojem se jeziku radi.
Međunarodno fonetsko društvo povremeno dodaje, uklanja ili mijenja slova i/ili dijakritičke znakove. Prema najnovijoj promjeni iz 2005,[4] abeceda sadrži 107 slova, 52 dijakritička znaka i četiri oznake za prozodiju. Mogu se pronaći na desnoj strani, odmah pored uvodnog dijela ove stranice ili na web-stranici IPA-a.[5]
Historija
Godine 1886, skupina francuskih i britanskih naučnika koje je predvodio francuski lingvist Paul Passy osnovala je ono što će od 1897. biti poznato kao Međunarodno fonetsko društvo (francuski: Association phonétique internationale).[6] Prvobitna abeceda zasnivala se na pravopisnoj reformi engleskog jezika poznatoj kao romikška abeceda. Međutim, bilo je dozvoljeno da se vrijednosti znakova razlikuju kako bi se abeceda mogla koristiti i za druge jezike.[7] Naprimjer, zvuk [ʃ] (š kao u riječi šešir) bio je zastupljen slovom ⟨c⟩ u engleskom, a slovom ⟨ch⟩ u francuskom.[6] Godine 1888, abeceda je revidirana tako da se jedan znak odnosi na bilo koji jezik, time postavljajući temelj za sve buduće verzije.[6][8] Do ideje za stvaranje međunarodne fonetske abecede došao je Otto Jespersen, što je i u pismu predložio Paulu Passyju. Abecedu su stvorili A. J. Ellis, Henry Sweet, Daniel Jones i Passy.[9]
Abeceda je prošla kroz mnoge verzije od svog nastanka. Nakon većih izmjena i proširenja 1990. i 1932, abeceda je ostala nepromijenjena sve do Konferencije u njemačkom gradu Kielu 1989. Do manjih promjena došlo je 1993. dodavanjem četiri slova za srednje samoglasnike srednjeg reda[2] i uklanjanjem slova za bezvučne implozivne suglasnike.[10] Posljednja izmjena abecede dogodila se u maju 2005. kad je dodano slovo za tapkavi usnenozubno glas.[11] Osim dodavanja i uklanjanja slova, ostale promjene uglavnom čine promjena naziva slova, te tipografskih promjena.[2]
Godine 1990, stvoreno je proširenje za međunarodnu fonetsku abecedu koje je službeno usvojilo Međunarodno kliničko-fonetičko i lingvističko društvo 1994.[12]